Prevalencija bolesti dakle raste, ali i preživljavanje nakon 5 godina od postavljanja dijagnoze se povećava: sa 68 % u ‘90.-’95.-tim prešla je na 91 % u posljednjih nekoliko godina. Taj je rezultat posljedica dijagnostike nakon difuzije PSA testa i poboljšanja liječenja tumora kako u lokaliziranoj tako i u naprednoj fazi.
Kao i kod mnogih drugih neoplazija, karcinom prostate ima multifaktorijalnu etiologiju i predstavlja proizvod interakcije genetske i okolišne komponente. Prva se pokazuje određenim stupnjem familijarnosti, povezanošću karcinoma prostate i genetski određenim stanjima, kao što su Lynch sindrom i genetske mutacije BRCA 1 i 2, te različitoj učestalosti kod različitih rasa (crna rasa ima najveći rizik za ovu vrstu patologije). Komponenta okoliša manifestira se pri prehrani bogatom kalcijem, izlaganju kancerogenima poput kadmija i dimetilhidrazina. Međutim, najvažniji faktor rizika ostaje dob: naime karcinom prostate je neoplazija tipična za muškarce starije od 50 godina.
Dijagnoza tumora prostate temelji se na urološkom pregledu, doziranju PSA, ultrazvuku i biopsijom vođenom ultrazvukom. Sve ove metode, međutim, imaju ograničenja osjetljivosti i specifičnosti. Sama biopsija, koja bi trebala biti najpreciznija metoda, ima ograničenja: kao prvo to je invazivni postupak jer zahtjeva veliki broj uzoraka (12-14, ali u nekim slučajevima i više) koji se uzimaju u oba režnja prostate, a kao drugo nije osigurano da uzorci sadrže tumor. Što se tiče PSA, to izražava vjerojatnost prisutnosti tumora; indikativno, vrijednost između 4-10 ng/ml odgovara vjerojatnosti od 25 %, dok vrijednosti veće od 10 ng/ml odgovaraju 50 % vjerojatnosti neoplazije.
U taj kontekst se uklapa magnetska rezonanca prostate koja omogućuje znatno poboljšanje mogućnosti dijagnoze i predstavlja neinvazivnu dijagnostičku metodu.